OOPS. Your Flash player is missing or outdated.Click here to update your player so you can see this content.
Muzičke teme i portreti PDF Štampaj E-pošta
Najstariji sačuvani melografski zapis narodne pjesme u Boki Kotorskoj i pitanje pjevanja bugarštica u Perastu XVII stoljeća
(odlomci iz teksta)
 
    Za muzičku istoriju su od posebnog interesa izvori o njegovanju bugarštica, tom toliko važnom najstarijem sloju narodnih pjesama, i o njihovim sakupljačima, daleko starijim od Vuka Karadžića. Perast je poslije Kotora, svakako, najznačajnije naselje u Boki u kome su se bugarštice stvarale, prepisivale u privatnim kanconijerima i, bez sumnje, pjevale. U Perastu se, pored anonimnih prepisivača, sačuvalo više značajnih zbirki narodnih pjesama, a sakupljači su bili crkvena lica, pomorci, nosioci raznih visokih funkcija u okviru opštinske autonomije. To su: nadbiskup barski Andrija Zmajević (1624–1694), Julije Balović (1672–1727), Andrija Balović (1721 – 1784), Nikola Mazarović (1760–1851) i Jozo Šilopi (1721–1784). Još postoji rukopis Kolovića, ali je sasvim sličan Mazarovićevom. Međutim, ni kod jednog od tih sakupljača nema traga ni o kakvom muzikološkom podatku i samom pjevanju narodnih pjesama uopšte, pa ni bugarštica posebno. A bugarštice su se pjevale, svakako, na neki stari, tada veoma popularan muzički motiv, koji je morao biti najuže vezan sa strukturom te forme narodne pjesme dugog stiha. Kako je poznato, bugarštice su pisane u petnaestercima, ili šesnaestercima, na epskim temama, sa cezurom poslije sedmog ili osmog sloga. Nakon svaka dva duga stiha, bugarštice imaju neku vrstu dodatka, koji je Valtazar Bogišić nazivao »pripjevni priložak«, a Toma Maretić »dopjevak«, skoro redovito bez slika. To je, u stvari, bio tematski, a svakako i tipično muzički refren u stilu kadence, koja se ponavlja, ili nešto bliže razrjašnjava i pojačava osnovnu ideju distiha. U Boki je taj pripjev stalan, dok se, na primjer, u Dubrovniku najčešće ukidao. Ali se u Boki nije ponovio onaj znatno raniji, proslavljeni i svakome poznati slučaj, kada je hvarski pjesnik P. Hektorović u pismu svom prijatelju Mikši Pelegrinoviću 1550. god. Melografski zapisao napjev bugarštice »Kada mi se radosave vojvoda oddiljaše«. U tom se izuzetnom primjeru u jednoj istoj lišnosti našao pjesnik, sakupljač narodne poezije, melograf i, veoma vjerovatno, i nažalost, čak i kompozitor. Jer novija istraživanja navode na opravdani zaključak da rafinirani oblici tada zabilježenih melodija ne mogu biti narodnog porijekla, nego su djelo kompozitora koji je pratio tadašnje tokove evropske muzike, naročito madrigala. A u slučaju tim više ne bi bilo ni od kakvog interesa praviti bilo kakva upoređenja između napjeva Hvara i Boke, u vezi sa bugaršticama. Uostalom, još je Bogišić u svom već spomenutom obimnom izdanju narodnih pjesama iz 1878. godine, gdje je obilno zastupljen Perast, tačno zapazio da se bugarštice u raznim mjestima nikako nisu morale pjevati na sličan način. Pritom je podvukao jednu jako važnu i elementarnu istinu, koju još uvijek treba imati u vidu, citirajući Lazarusa i Miklošića: »muzika svake epske pjesme treba da je tek nešto malo više od zvučnog ritma«, jer je glavna pažnja slušalaca okrenuta sadršaju epskog pričanja. Dok su se , dakle, stihovi u Boki prikupljali tokom XVII i XVIII stoljeća, prva melografska bilježenja pripadaju tek drugoj polovici XIX stoljeća. Njih su, za razliku od ranije spomenutog hvarskog slučaja, i da problem bude još složeniji, provodili stranci. Radi se o italijanskim muzičarima Luigiju Ricciju (Luiđi Riči) iz 1854. god. I Dioniziju de Sarno San Georgio iz 1896. godine. Spomenuti muzičari, stranci, nisu se ni sa posebnim sistemom, ni interesom, bavili sakupljanjem domaćih, narodnih motiva, iako je De Sarno 1896. godine u Beogradu izdao čitavu jednu knjižicu pod naslovom »Uspomena iz Perasta, Narodne pjesme za pjevanje i klavir«, što je bilo nagrađeno od strane Kraljevske srpske akademije nauka, iako Akademija tu malu zbirku nije htjela da izda među svojim edicijama ....
 
  ... Od velikog je značaja da je De Sarno uz melografski zapis zabilježio i već spomenute stihove Ivana Krušale, pjesnika iz sredine XVII stoljeća. Čak i Ricci isto izrično u naslovu navodi da je to »Peraška pjesma 15. maja 1654 ... « što je datum spomenute bitke sa Turcima, kao i to da je rađena na osnovu jednog »slavenskog motiva«. Starinu pjesme indicira i činjenica da je De Sarno, kod objavljivanja ovog i drugih muzičkih motiva iz Perasta, dodao da se oslanjao »na svjedodžbe uglednih mjesnih lica«. Kod toga on svakako misli na starije predstavnike starosjedilačkih peraških pjesama De Sarno je, kako izgleda, u početku prikupljao da napravi poklon peraškoj opštini, pa je kasnije zato upisan u »zlatnu knjigu« same opštine, dok je zbirka izdata u Beogradu...
 
 ...  Ali kakve veze ima sve to sa bugaršticama? Na tome se želimo posebno zadržati, jer je svaki pokušaj rekonstrukcije napjeva bugarštica, koje su u Perastu sasvim sigurno veoma intenzivno živjele, od nesumnjivo krupnog muzikološkog interesa. Prvo što je važno da se uoči jeste da je spomenuti muzički motiv sačuvan uz stihove poznatog lokalnog pjesnika, dakle uz umjetničku, a ne narodnu poeziju. Ali uz to ide još jedna važna i presudna stvar. Radi se o stihovima dvanaesterca i trinaesterca, dakle baš između narodnog deseterca, koji je još i prije XVII st. otpočeo suvereno osvajati teren, i dugog stiha bugarštice, koji se lagano, ali sigurno gubio. Kako sa sigurnošću isključujemo mogućnost da je navedeni muzički motiv mogao biti stvoren i od naroda prihvaćen baš za Krušalinu umjetnu pjesmu, smatramo da je on bio i odranije poznat pa je prilagođen Krušalinom metru. Da li je taj prvobitni oblik bio kraći ili duži ? Već na prvi pogled je jasno da se po svojoj metričkoj strukturi ovaj sačuvani muzički zapis nikako ne bi mogao sažimati i prilagoditi desetercu. On je, bez sumnje, morao nastati u narodu za pjesme dužeg stiha. Ako nam je baš sačuvan i obnavljan u vezi sa pobjedom nad Turcima 1654. god. I za Krušaline stihove o toj pobjedi, to je zato što je baš ta pobjeda dobila karakter kolektivnog mjesnog svečanog zavjeta Gospi od Škrpjela, pa je uspomena na to svake godine skrupulozno obnavljana, uz svečane vjerske funkcije. Zato je, možda, sasvim dozvoljeno pitanje da li je taj muzički motiv bio prilagođen za Krušalin dvanaesterac, dok je on izvorno mogao nešto drukčije zvučati. I zaista, uz karakteristična ponavljanja taj se motiv neobično dobro može prilagoditi petnaestercu ili šesnaestercu bugarštice. Dovoljno je da prva četiri takta navedenog motiva ponovimo po dva puta za svaki od distiha bugarštice, dok dva poslednja takta kadence možemo smatrati završnim refrenom  ....
 
 ....  Bilo se uobičajilo da se i pjesme i stihovi umjetničke poezije prenose u dugi metar bugarštice. Najvjerovatnije je do toga dolazilo baš zbog tradicionalno omiljenog muzičkog napjeva, kojim se po drevnoj navici pratila ta vrsta pjesme. Tako je Bogišić 1878. god. obratio pažnju da treba razlikovati prave i umjetne bugarštice. Prve su djelo narodnog pjevača, a druge razna vještačka preoblikovanja poznatih pjesama drugog tipa u tipične forme bugarštice. U Perastu su se u takvoj formi pjevali čak i poznati stihovi Gundulićeva »Osmana«, ili prolog Palmotićeve »Alčine«. Sam način tog preoblikovanja bio je dosta jednostavan i često mehanički, bez nekog brižljivog odabiranja. Zato ni rezultati nisu bili zadovoljavajući. Stihovi su razdvajani pripjevima, u cilju dobijanja forme bugarštice, ili je jednostavno dodavan pripjev. Inače se u Perastu dosta često nalaze tematske paralele istih pjesama i u formi deseteračkih stihova i u formi bugarštica. Na osnovu svih tih primjera iz književnosti, nameće nam se i sasvim realna mogućnost sličnih analogija i na muzičkom polju. Mi o tome, istina, nemamo uočenih i provjerenih slučajeva, ali u muzikologiji, koja je obično krenula sa izvjesnim zakašnjenjem u istraživanja svojih pojava, ima dosta neobrađenih i danas već i nesačuvanih područja i detalja. ...
 
 ...  Na kraju da pokušamo rezimirati iznijeta zapažanja. Melografski zapisi Riccija i De Sarna, sa početka i sa kraja druge polovine XIX st., sačuvali su nam originalnu narodnu pjesmu sa područja Boke. Kako je ona u oba slučaja usko vezana za stihove I. Krušale, napisane 1654. godine, smatramo daje tu u stvari zabilježen i narodni napjev iz sredine XVII st., a možda i raniji. To bi, prema tome, bio najstariji sačuvani i zapisani motiv narodne pjesme iz Boke Kotorske. Ali kako je umjetnički metar Krušaline pjesme negdje na sredini između narodnog deseterca i bugarštice, ovdje je lako moglo doći do muzičkog prekrajanja samog napjeva. Takvih sličnih pojava ima kod stihova raznog metra. Zato je vjerovatno da je originalni napjev u stvari pripadao bugarštici, pa je on prekrajan za Krušalin umjetni dvanaesterac i trinaesterac. Tako bismo u spomenutom motivu, sa neznatnom adaptacijom odnosno repeticijama, otkrili način pjevanja bugarštica u Perastu.
 
Miloš Milošević – MUZIČKE TEME I PORTRETI  (CANU, Titograd 1982)
 
RocketTheme Joomla Templates