|
Primorci pod hrastom - Viktor Vida
Čempresi nad Perastom - Svetislav Mandić
Perast - Maksim Zloković
Školj umirenih duša - Obrad Pavlović
Boka - Dragan Popadić
Herceg - Novi
Kraj mora priroda čudo učinila,
Što najlepše mogla, to je stvorila.
Kud god baciš oko, na levo, na desno,
Sve je namešteno, divno i čudesno...
Napulj sam gled'o, o večeri bleda!
Al' ovakvog nigde nemadoh pogleda,
I čudim se suncu kako može zaći,
Kad lepote ove nigde nece naći...
Ljubomir Nenadović (1826 - 1895)
Boka
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom k'o od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svetlija si od njenog đerdana.
Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jednom da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi,
Pa jednoga dana, kad se Gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode,
I sa tvojih ruku padnu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode.
Aleksa Šantić (1868-1924)
Boka Kotorska
Gromada survana
u jezičac mora
uvučena među planinama.
Kameni zvuče
rastočen suncem
i vjetrovima.
Mirisu mora zelenog,
kroz tebe se jeka vraća
otočića na ogledalu tamnom.
Iz tog ja sišem tla,
ruke i lice
zaranjam duboko.
Ne bojim se
dosegnuti dno,
uzimam I uzimam
ja tebe
a ti mene.
Neka kamen boli
i krvlju se orosi mojom.
Cata Dujšin Ribar (1897-1994), "Rastanci bez rastanka" - zbirka pjesama
Boka
Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.
Ljepotom iskonskom tu duh je okovan
da želje izgubi ko anahoreta
i budi mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko veliki samostan.
Zaboravljen se crni lik starinskog broda.
Zalazi sunce na gori nedalekoj,
krvavo kao u davnoj bici nekoj.
A kad se oglase zvona preko voda,
čini se: duše preplašene od noći
zovu se, plačuć, u velikoj samoći.
Frano Alfirević (1903 - 1956)
Kraj mora
Lav kameni jedan iz mletačkih dana
Ozbiljani mračan još na trgu sedi,
Na obali mora. Sluša šum Jadrana,
I gde vek za vekom neosetno sledi.
Star i malaksao, i sa grivom sedom,
On je teške šape zario duboko,
Dokle mirno drži u obzoru bledom
Svoj mramorni pogled i studeno oko.
Dođu gradska deca sa veselim pleskom,
Draže ga, i jašu, i zasipaju peskom,
I biju ga svojim puškama od zove.
Dok on mirno gleda na more, i čeka
Da galije stare vidi iz daleka,
Što odoše nekad pre mnogo vekova.
Jovan Dučić (1871-1943), "Pesme sunca" - sabrana dela
Vječni su ovi bedemi
Vječni su ovi bedemi
Od sige i sunca
Kapije više ne škripe
Šarke se prosule u crvene mrlje
Pa kamen krvari ko rana
Vječan je ovaj grad
Grad očima ugledan
Koračam svečano zanesen
Dok mi u venama tutnji
Lavež kamenoloma
Galija sunca tone
Na trgu veliki zakonik
Od tople kože
Dan se gasi kao kreč
U muzej ulazi grad
Vukući bedeme
Sve su kapije otvorene
Boško Odalović (1939 - ), "Stvaranje", br. 5/1971
Oluja u Boki
Puca grana
Pod snagom okeana
Kida se list, cvijet se runi
Gore visoko Lovćen se buni.
Mahniti vihor juri ko lud
S liti, sa krši sikće ko zmaj
Tamnim krilom vijori svud
Ko da će silom razorit kraj...
S brda se valja u more džin
Crnoga gorja timorni sin,
Kovitla val
Lomi ga stravno o kameni žal.
Diže dim i pjenu i prah,
Lako se ruši,
Brodaru jakom nestaje dah.
Moćna ga šaka vjetrine guši.
Kormilo puca . . . Tone već brod
Nad njime mrki nebeski svod . . .
Krajina jeca ko udova bona
Cankaju tužno pogrebna zvona.
Rikard Katalinić Jeretov (1869-1954), "Jadranska straža" br. 3/1928
Primorci pod hrastom
Njihove su ruke klupko mokrih mreža
na lukobranu moga zavičaja.
Ja ne znam gdje se rađa nebo
i kad se mrači more,
koliko svjetla kapne
jutrom na prozore.
Ko obala, koju bura čisti,
od Luštice do Istre,
njihove su glave bistre.
Kada zavijek usnu,
u kreč i fosfor pretvaraju se glave,
ko naplavina glatka stoljetnog mora.
U poroznu kost na vlažnom pijesku
toči kapi svoje zora
i sjene se hlade plave.
Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,
artičok ispržen na ulju.
Gležanj im golica, kada išću hranu,
račić i jegulja u mulju.
Sjedajte braćo. Ručajte.
Mir s vama!
Dobri dusi zemlje
čuče obalama,
a kroz paprat viri
gušterica.
Točno u podne maestral zapiri
u košulju, u njedra.
Pod suncem samo jedra.
Bijela jedra.
Viktor Vida (1913-1960), "Otrovane lokve" - zbirka pjesama
Bokeljske arabeske (odlomci)
Zakoračila si u svemir i pučinu,
prostore omeđila grlima
i zatvorila se kamenim zidovima.
A na vilama gorja,
leže ti uska nebesa.
Da viknem i da te probudim,
kako bi se oglasila
kamena školjko mnogozvučna?
Da se sjedine opet
hiljade razbacanih oblika
tvog bronzanog tijela,
kakva bi ustala
- kamena ljepotice?
. . .
Eno, posvuda razasutih:
- rasušenih i visoko izvučenih
jedrenjaka,
dok se samo ponegdje naziru
simbolični ostaci
davno prelomljenih katarki;
- srebrom su okovane turske čalme
na opsađenim zaravnima;
- skamenjena su nepregledna stada
na vjekovnim pasištima . . .
Dok niz kamenje kaplje
grmljavina, zvonjava
i krv nacija
koje su se tuda verale.
Samo mjesečina neumitno gazi obroncima,
iscjeljuje sve rane na tvom tijelu
i obavija te novim bljeskom
mladosti
- kamena ljepotice.
Miloš Milošević (1920 - ), "Zadarska revija" br. 6/1963
Herceg-Novi
Sa osamljenog brijega
Palme granama mašu.
Padinom vrtoglavo
Bokori cvijeća
Padaju u luku
I more.
U ritmu kiparisa,
Palme i vrijesa,
Naranče zlatne
Igraju, čudni ples
Jeseni svake.
Na kuli, tamnoj
Kô sablast i tuga,
Glicinija rasplela vriježu.
Posljednjim zagrljajem
Cjeliva nečije davno
Isplakane oči.
Bijela jedra,
Pišu
Čudne sudbine i boli,
A more
U zagrljaju
Hridi
Pjeva . . .
Maksim Zloković (1910-1996), "Boka" 13-14, 1982., Herceg-Novi
Čempresi nad Perastom
Samuju čempresi usred kamena
ko krila lasta, iz neba pala,
ili je mornarska žena
jarbole crne
izdeljala.
Pa celog dana gleda u more
ne bi li mrtve podigla lađe
da joj već jednom odgovore
gde bela jedra
za njih da nađe.
Svetislav Mandić (1921- ), "Pesme", Beograd 1966
Perast
Iz ovog kamena stanca,
Potekoše davno
Izvori,
Žeženog zlata.
Njegovo vrelo
Trgovima i kulama
Toči . . .
Iz ovog stanca pjesma je
Isplela ruže,
Zakitila palace stare
Obasjala crkve
I dvore . . .
Ovdje su oštreni mači,
Hajduka i osvetnika,
Pjesma se naša skitala
Uvalom i žalo.
Snažila pale
U teške dane.
Ovi su palaci stari,
Ispraćali u proljeća cvjetna,
Duge povorke lađa,
Na čijim katarkama,
Barjak je pobjede vio . . .
U duge jeseni tmurne:
Zaludu gledaju uz more
Suzne oči
I molo tiho . . .
Zaludu ruže cvjetaju,
Na malom balkonu,
A plave oči čekaju,
Bijela jedra niz vale.
Davno su nestala jedra,
Ljubav, cvijeće i slava.
Samo još vali ljube
Plačne obale grada.
Vrh grada ponosnog i surog,
Još zvonik na straži stoji.
Njegove isplakane oči
Tupo gledaju,
Niz plavu pučinu i vale . . .
Maksim Zloković (1910-1996), "Primorski akordi" - neobjavljena zbirka
Školj umirenih duša
Umorni noćni vjetar se stišava
I jutarnja svježina na obrazu bridi
U rukama mladog ribara ikona
Ponovo nađena na podvodnoj hridi.
U snu što ga umor od zore ukrade
Iznad bonace na plavetnom polju
Ugleda ribar u blistavom sjaju
Školj ispred Perasta i crkvu na Školju.
Zavjetom skupog slova
Zavjetom sna i ikone
U pozdrav mornarima i ribarima
Zavjetna zvona zvone.
Barke, brikovi, vešeli i škune
Posvećenim kamenom otok nasipaju
I crkvu podižu na kostima stijena
Da kroz vječnost samu ljudska djela traju.
Već star je ribar što ikonu nađe
Sa starom barkom što vesla ne sluša
Usred neke tihe i neznane noći
Smiri se na školju umirenih duša.
Zavjetom skupog slova
Zavjetom sna i ikone
U pozdrav mornarima i ribarima
Zavjetna zvona zvone.
Obrad Pavlović
(1954 - )
Boka
K`o safir plavi
što sija sjajno.
Boka se slavi
vječno i trajno.
Gizdava dama
vjenčanje čeka.
Tiha i sama
u osvit v`jeka.
Šešir na glavi
od kamena svog.
Lovćen joj pravi
a smješka se Bog.
Nevjesta gorda
biser pred svinje.
Prlja je horda,
ljudi je kinje.
Ne gleda na njih
prepuna rana.
I prošlih srećnih
sjeća se dana.
Nek vas ne čudi
ta gospa tečna.
Trenuć su ljudi
Boka je vječna
Dragan Popadić (1960 - )
|
